Priča o Unijinoj članici Rojdi i njenoj ćerki razbjesnela je mnoge. Prvo su sindikalne novine Work izvjestije o tome, a zatim je i Campax pokrenuo peticiju. “Rojda i njena ćerka moraju ostati”
Ovo je priča o Rojdi i njenoj ćerki. Ova 38-godišnjakinja potiče iz siromašne kurdske regije u Turskoj. Odrasla je sa petoro braće i sestara. Već sa 13 godina je prinudno stupila u brak, a i ranim dvadesetim postaje majka dvoje djece, ali više ne može podnijeti prinudni brak. Razvodi se znajući da možda više nikada neće vidjeti svoju djecu. Nakon toga upoznaje čovjeka, političkog aktivistu, kog država neprestano proganja. Nakon što je odslužio zatvorsku kaznu, uspio je pobjeći u Švicarsku, koja mu je tada odobrila azil. Rojda je rastrzana. 2012. godine odlazi za svojim vjerenikom u Švajcarsku. „Bilo je veoma teško“, kaže ona danas. “Nisam poznavala nikoga ovdje, nisam razumjela nijednu riječ i bila sam odvojena od svojih najmilijih.” Međutim, Rojda se ponovo udala i rodila ćerku u Solothurnu. Tada počinje katastrofa.
Nakon uvreda i zlostavljanja, njen suprug i fizički zlostavlja mladu majku, sve češće i sve brutalnije. 4 godine se ona nosi sa tim dok skoro ne dođe do onog najgoreg. Ali Rojda i njena ćerka uspjevaju da pobegnu u sigurnu kuću za žene. Tamo konačno može odahnuti i informisati se o svojim pravima. Ona i njena ćerka dobijaju i psihološku podršku. Rojda se razvodi, pokušava naći poslove, nalazi ih na kiosku brze hrane i u hemijskoj čistionici i ubrzo povećava svoj obim posla na 70%. Svaki dan pohađa kurs njemačkog i uz to se brine o kćerki. Ona i njen bivši suprug dogovaraju vrijeme posjeta za svoju kćer. Do danas djevojka održava blizak odnos sa svojim ocem.
Ubrzo nakon toga dolazi do godišnjeg produženja boravišne dozvole (B). Ranije je zahtjev za produženje brzo pregledan i odobren; ovaj put proces traje pet godina. Odluka je negativna po Rojdu i njenu ćerku. Obe se protjeruju iz Švajcarske. Razlog za protjerivanje majke je primanje socijalne pomoći, koje onemogućava pravo na produženje boravišne dozvole. Ne uzima se u obzir činjenica da se Rojda uspjela integrisati tek nakon što je pobjegla u sigurnu kuću. Ne obraća se pažnja ni na to da je nakon razvoda intenzivno učila njemački i počela raditi 70% radnog vremena. Iako je kćerka rođena ovdje, ima dozvolu prebivališta (C), ovdje pohađa školu i ima prijatelje i hobije, treba da se očekuje da će napustiti Švajcarsku sa svojom majkom. Vlasti su zanemarile i lične razloge kao što su posljedice nasilja u porodici, a koje se moraju uzeti u obzir u procjeni integracije. Zabilježen je “samo” čin nasilja neposredno prije njenog bijega u sigurnu kuću. Njeni drugi "opisi" bili su "veoma nejasni i opšti". Iako njihov brak možda nije bio „lak“, nije bilo dokaza o teškom slučaju. Zbog toga što Rojda nije više puta prijavljivala svog nasilnog muža, a dugogodišnje nasilničko ponašanje nije dokumentovano, smatra se da nema teškog slučaja. To je argument Službe za migracije.
Rojda i njen advokat uložili su žalbu Federalnom sudu sa velikom nadom. Međutim, troje sudija (dvoje iz Stranke zelenih i jedan iz Centra) odbacilo je prigovor.
Najviši švajcarski sud presudio je da bi primanje socijalne pomoći samo po sebi onemogućilo dalji boravak. Iako primanje socijalne pomoći nije Rojdina krivica. S jedne strane, teško joj je da radi puno radno vrijeme kao samohrana majka, a s druge strane, radi u ugostiteljstvu gdje su male plate (Unia se zalaže za veće plate u ugostiteljstvu). Osim toga, Federalni sud smatra da je Zakon o socijalnoj zaštiti iznad prava djece. Maloljetna ćerka je primorana da napusti Švajcarsku sa svojom majkom. Iako je Švajcarska potpisala Konvenciju UN-a o pravima djeteta, švajcarske vlasti i sudovi ignorisali su njenu sudbinu i nisu uzeli u obzir prevashodne interese djeteta, a kamoli ih uključili u svoju procjenu. Iako su bili u obavezi da to urade. Deportacija u Tursku bila bi njeno protjerivanje iz sopstvene domovine. Bila bi istrgnuta iz svog školskog okruženja i odvojena od svih svojih drugara. Kontakt sa ocem takođe više ne bi bio moguć. Kao registrovana izbjeglica iz Turske, nikada je neće moći posjetiti.
Osim toga, Turska nije sigurno mjesto za Rojdu i njenu kćer. Nakon što je njen bivši suprug saznao za predstojeću deportaciju, prijetnje su ponovo počele. Sigurno okruženje prilagođeno djeci za traumatiziranu ćerku u ovoj situaciji ne postoji.
Zbog toga se od Službe za migracije u Soloturnu zahtijeva da omogući Rojdi i njenoj ćerki pravo boravka kako bi mogle ostati u Švajcarskoj. Traži se i da se Istanbulska konvencija odnosi i na Rojdu i njenu kćer i da se poštuju obaveze iz Konvencije o pravima djeteta. Istanbulska konvencija obavezuje Švajcarsku da zaštiti žene pogođene nasiljem. Odvajanje od nasilnog partnera ne smije rezultirati gubitkom prava na boravak u Švajcarskoj. To ne smije biti slučaj čak i ako su pogođeni siromaštvom, kao u slučaju Rojde i njene kćerke. Ni Rojda nije kriva što prima socijalnu pomoć.
Spriječimo deportovanje!
Švajcarski građanski pokret Campax je pokrenuo peticiju kako bi se spriječilo deportovanje Rojde Aslan. Možete je potpisati ovdje: .
Petition na njemačkom
Petition na francuskom