Najvažnije o politici, migraciji i društvu.

Moramo zamisliti bezizlaznu situaciju u kojoj se našla Rojda Aslan: Pobjegla je od porodičnog nasilja, izgradila novi život, počela da uči njemački, da radi, istovremeno se brine o svojoj ćerki. U takvoj situaciji potrebna joj je podrška – upravo zbog toga postoji socijalna pomoć. Međutim, Služba za migracije joj zamjera što se nije dovoljno integrisala, samo zbog toga što prima socijalnu pomoć. Zatim slijedi nova noćna mora: Služba za migracije kantona Soloturn joj ne produžava boravišnu dozvolu, a sudovi odbijaju njenu žalbu. Sa svojom jedanaestogodišnjom ćerkom mora da napusti Švajcarsku. To što je dijete rođeno ovdje, ovdje ima prijatelje i ide u školu – sve to institucije ignorišu. Da li iz svjesne nemilosrdnosti ili zbog manjka empatije, ostaje nerazjašnjeno. Srećom, Rojda dobija podršku sindikata Unia. Advokat kog finansira Unia predaje žalbu UN Komitetu za prava djeteta. Rezultat: Rojda i njena ćerka za sada smiju ostati.

Ovaj slučaj predstavlja izuzetno uznemirujuću posljedicu trenutne situacije: Restriktivni zakoni jedva da se dovode u pitanje jer se navodno tiču “samo” migranata. Međutim, upravo u tome i leži problem: Ovakva politika pokopava osnovne vrijednosti našeg društva. Desničarsko huškanje na manjine postalo je prisutno i u salonskim krugovima, partije centra doprinose tome, a progresivna ljevica se ne trudi previše da se bori protiv toga. Ljudska prava se primjenjuju sve selektivnije. Prvo su pogođeni migranti, zatim druge manjine. U vremenima sve krhkije solidarnosti sve više ljudi zapada u egzistencijalnu ugroženost.

Slabljenje prava često počinje tiho, pogađa tek ponekog – sve dok u jednom trenutku ne postane normalnost. Krajnje je vrijeme da se kolektivno odbranimo. Ovo nije borba samo za manjine, nego za sve koji žele pravedno i demokratsko društvo. Ne dozvolimo da populistička huškanja, autoritarnost i socijalno izopštavanje nastave da se šire. Zajedno se možemo izboriti za solidarnu budućnost – jer samo zajedno smo jaki.