Nova knjiga izlazi na čistac sa mitovima o migraciji koji su duboko ukorijenjeni u švajcarskom društvu i pokazuje novi put ka stvarnim rješenjima, daleko od SVP-ove politike žrtvenog jarca.
Gotovo nijedna druga zemlja nije vijekovima toliko koristi dobila od migracija kao Švajcarska: Swatch, Rolex, Ovomaltine? Bez migracija ne bi bilo ovih marki na koje su Švajcarci tako ponosni. Izuzetni tunel Gotthard? Nemoguć bez migracija, i onda i sada. Planinski sportovi? Nisu ih izmislili Švajcarci. Lista se nastavlja u beskraj, sve do danas. Migracije su dio prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ovoj činjenici je posvjećena zbirka «Švajcarska, zemlja migracija. Mitovi, realnosti i pespektive», čiji je autor Pascal Zwicky. Migracija se u njoj ne posmatra ni kao vanredno stanje, ni kao «multikulturalna zaluđenost», nego kao društvena realnost čiji tretman naposlijetku odlučuje da li je društvo spremno da odbrani demokratiju. Pet desničarskih mitova pod lupom:
Desničarske partije poput SVP-a oblikuju narativ o migracijama tako što hrane strahove i predstavljaju jednostavna rješenja. Tako politikolog Philipp Lutz u svom prilogu piše da politički tretman migracija često više govori o sopstvenoj slici jednog društva i njegovim strahovima, nego o samim migracijama. U tim situacijama odlučujuću ulogu ima isključivanje «onih drugih», dakle migranata. Međutim, ko smo «mi»? Za SVP su to izvorni Švajcarci koji mlate helebardom dok brane seosku idilu od svega nepoznatog. Očigledno «mitsko biće», kako piše nekadašnja političarka Sanija Ameti u svom prilogu. Pritom je pojam «mi» u Švajcarskoj oduvijek bio pluralistički jer ne postoji ni jedan zajednički jezik, ni jedna zajednička religija, niti jedna zajednička kultura. To što je desnici u njihovoj priči o migracijama važno samo da se društvo podijeli na «nas» i «strance», bez obzira na društvenu realnost, najbolje pokazuje odakle sintagma «previše stranaca», koja i dan danas oblikuje desničarski narativ: Prvi koji ju je upotrijebio bio je ciriški sekretar za socijalnu pomoć Carl Alfred Schmid, i to 1900. godine. Tada je udio stranaca iznosio samo 12%.
Gužve i pretrpani vozovi u špicu su neosporne činjenice. Međutim, one najviše imaju veze sa strukturnim i političkim propustima. Tako na primjer nije uspio prelazak sa automobila na javni saobraćaj, niti je proširena željeznička infrastruktura. Polovina zaposlenih i dalje na posao putuje sopstvenim automobilom. Pritom je vozovima u Švajcarskoj u prosjeku popunjena samo jedna trećina sjedišta, piše predsjednica Zelein, Lisa Mazzone. Van saobraćajnog špica vozovi zapravo uopšte nisu puni. I cijena igra važnu odluku: Troškovi automobilskog saobraćaja su se, ako se zanemari inflacija, smanjili, dok cijene željezničkog saobraćaja konstantno rastu..
Lisa Mazzone se suprotstavlja mračnim proročanstvima SVP-a o zabetoniranoj Švajcarskoj: Sve veće površine pod zgradama nemaju direktne veze sa rastom broja stanovnika. Od kraja Prvog svjetskog rata se površina pod zgradama u Švajcarskoj naime upetostručila, dok se broj stanovnika u istom tom periodu tek duplirao. Dakle, betonirane površine rastu mnogo brže od broja stanovnika. Suprotno tome, prosječna potrebna površina u Švajcarskoj se drastično povećala: 1980. su po osobi bila predviđena 34 kvadratna metra, 2000. je taj broj porastao na 44. Stručnim jezikom betoniranje predstavlja zapravo nekontrolisano širenje gradova i izuzetno je usporeno 2013. godine revizijom Zakona o prostornom planiranju. Zanimljiv podatak: Najuporniji protivnik revizije bila je upravo SVP. Cilj revizije je bio unutrašnje širenje postojećih građevinskih zona. Kako bi to uspjelo, projekti su morali biti visokokvalitetni i socijalno prihvatljivi.
U Švajcarskoj su počinioci 95% ubistava žena muškarci – mnogi u kontekstu partnerskih odnosa. Počinioci pripadaju različitim društvenim slojevima, različite su vjeroispovijesti, različitog stepena obrazovanja i porijekla. Ono što im je svima zajedničko nije njihova nacionalnost nego njihovo viđenje rodnih uloga, kao i potreba za moći i kontrolom, pišu autorke Miriam Suter i Natalia Widla. Migrantska ili izbjeglička pozadina su faktori rizika i mogu dovesti do nasilja, ali ne zbog porijekla, nego zbog gubitka kontrole. Svako ko nasilje nad ženama pojednostavljuje definišući ga kao «problem stranaca» spriječava potragu za stvarnim rješenjima. Femicidi i seksualno nasilje se naime ne dešavaju na obodima društva, već u njegovom središtu. To ne znači da su kulturološke razlike irelevantne, ali porijeklo nije glavni uzrok.
SVP uvijek iznova ponavlja da ih je došlo previše, i to pogrešnih. Ali kad desničari govore o tri četvrtine «pogrešnih izbjeglica», to nije ništa drugo do podmuklo zavaravanje, piše političar Zelenih Balthasar Glättli. Naime, nije kvota za azil ta koja pokazuje da li su ljudi koji kod nas traže azil zaista ugroženi – pokazatelj toga je kvota zaštite koja objedinjuje azil i privremeni boravak, a ta kvota od 2013. do 2023. u prosjeku iznosi 75%. To jasno pokazuje: Dolazi ih malo, i dolaze pravi.
Sanija Ameti, Lisa Mazzone, Nadja Mosimann, Cédric Wermuth, Pascal Zwicky (Hrsg.):Švajcarska, zemlja migracija. Mitovi, realnost i perspektive. Verlag edition 8, 264 strane.
Sa prilogom predsjednice Unije, Vanie Alleve.
Promocija
Cirih: 20. maj, 19h u prostoru Zentralwäscherei
Knjiga se ovdje može pronaći i u PDF formatu
2026_DN_Migrationsland-Schweiz.pdf
Anne-Sophie Zbinden je glavna urednica časopisa Workzeitung