U Kulturnom centru PROGR u Bernu se 28. i 29. novembra 2025. održao dvodnevni kongres pokreta za azil i migracije. Sa 24 radionice, nekoliko plenuma, velikim World Café-om i pratećim filmskim programom pokrivena je cjelokupna azilantska i migrantska politika u Švajcarskoj. Kongres je organizovalo udruženje Solidarité sans frontieres koje se već decenijama zalaže za osnovna prava svih stanovnika Švajcarske.
Kongres je bio namijenjen aktivistima i volonterima, političkim i grassroots pokretima, samoorganizovanim grupama migranata, kao i stručnjacima iz oblasti prava. Cilj kongresa je bio da se pokrene pokret za pravo na azil i migracije u Švajcarskoj. Aktivisti su imali vremena da promisle politički rad i uče jedni od drugih. “Stvorili smo prostor za razmenu iskustava i mišljenja, umrežavanje i razvijanje jasnih strategija za budućnost”, istakao je Simon Noori, politički sekretar udruženja Solidarité sans frontieres.
Brojne podijumske i međusobne diskusije, kao i one u okviru radionica, jasno su pokazale kako snažan i raznolik pokret sastavljen od brojnih ljudi različitog porijekla, starosti i profesionalne orijentacije svakodnevno, a često i nevidljivo, stvara infrastrukturu solidarnosti protiv kontrolisanih migracija, rasističke svakodnevice, prekarijata i nasilja, i razvija različite oblike otpora kroz samoosnaživanje žrtava uz pomoć solidarnih ljudi koji se zalažu protiv rasnog profilisanja, za pravo ostanka, kao i za ravnopravno učestvovanje u demokratiji. Sophie Guignard, politička sekretarka, za kraj je izjavila: «Granice su odnos moći i instrument vladavine, kontinuum nasilja, simboličkog, psihološkog i ponekad smrtonosnog. Granice ubijaju, ponižavaju i izoluju.»
Riječ koja se često čula na kongresu je riječ hrabrost. Za neke hrabrost znači nemanje straha. Radi se o civilnoj neposlušnosti, ali i o učenju kako da se prkosi strahu. Kako da se prkosi ekstremno desničarskoj politici. I mnogi su rekli da imaju nadu. Kreativnost, otpor i hrabrost su važni. Važno je i ne gubiti nadu. Posebno je važna nada za civilno društvo. «Možemo koristiti intrumente institucionalne politike, ali ne smijemo dozvoliti da nam ona propisuje šta da radimo, i ne smijemo čekati da nam ona pokaže put. Moramo pokazati šta je neophodno. Moramo zahtijevati slobodu pokreta i jednaka prava za sve», bio je zaključak Sophie Guignard. Za to je potrebno da svako nastavi da djela kako ume, svako na svoj način, u okviru svojih mogućnosti. A pokretu su potrebni ovakvi susreti kako bismo razmjenjivali iskustva, umrežavali se i jačali jedni druge.