Internacionalno
Migracija
Politika
Solidarnost bez granica

Od borbe u Portugaliji do opasnosti politike izopštavanja u Švajcarskoj

- Nivalda Still

U Lisabonu su 17. aprila hiljade radnika izašle na ulice da kažu: Dosta je bilo. Dosta sa malim platama. Dosta sa prekarijatom. Dosta sa stanjem koje ne štiti radnike nego jača moć profitera.

Protest, koji je organizovao CGTP-IN, nije bio samo nacionalni. On je dao jasan znak: Radnici neće prihvatiti nazadovanje. Neće prihvatiti da se u ime «modernizacije» napadaju prava za koja su se borili decenijama. .

Konflikt je jasan: S jedne strane je vlada koja predlaže veću fleksibilnost rada, jednostavnije prilagođavanje radnog vremena i slabljenje kolektivnih ugovora. S druge strane su radnici koji tačno znaju šta to u praksi znači: više nesigurnosti, više pritiska, manje prava

A nije tako samo u Portugaliji.

I u Švajcarskoj smo svjedoci političke ofanzive koja, doduše drugim jezikom, prati sličnu logiku: podijeli, kako bi ih oslabio. SVP-ova inicijativa, poznata i kao «Inicijativa za Švajcarsku od 10 miliona», želi da stane u kraj rastu broja stanovnika, ali je u suštini usmjerena protiv migranata.

Odlučujuće pitanje glasi: Ko profitira od ovih podjela?

Kao što u Portugaliji pokušavaju da konkurentnost suprotstave radnim pravima, tako u Švajcarskoj guraju radnike jedne protiv drugih: Švajcarci protiv stranaca, domaće stanovništvo protiv novopridošlog. Međutim, ovaj narativ potpuno zanemaruje realnost: Upravo su radnici iz inostranstva ti koji održavaju čitave sektore – od građevinskog, preko zdravstva, pa sve do gastronomije i industrije. 

Svaljivanje odgovornosti za strukturne probleme na migracije je poznata politička strategija. Ona služi tome da se skrene pažnja sa stvarnih izazova: premalih plata, sve većih troškova života, manjka investicija u javni sektor i sve većeg pritiska na uslove rada. U Portugaliji su radnici odgovorili mobilizacijom. U Švajcarskoj je izazov isti: Ne smije se pasti u zamku podjela. Kada se napadaju prava, nikad ne gubi samo jedna grupa. Danas su to migranti – sutra su to svi radnici.

Prava se ne poklanjaju, za njih se bori.

Istorija sindikalnog pokreta uči nas suštinskoj istini: Nijedno dostignuće nije poklonjeno. Za sve smo se izborili – kolektivno, solidarno, organizovano. Zbog toga odgovor ne smije biti ni strah ni izolacija. Odgovor mora biti solidarnost. Solidarnost među radnicima, nezavisno od njihovog porijekla. Solidarnost među državama, jer ugrožavanje rada ne zna za granice. I aktivna solidarnost koja se ogleda u mobilizacijama, organizacijama i otporu. Protesti koji su održani 17. aprila u Lisabonu nisu izolovan događaj. Oni su dio veće borbe koja se tiče i nas u Švajcarskoj. 

 

Odgovor na prijeloge koji dijele i slabe mora biti jasan:

  • «Ne» prekarijatu.
    «Ne» diskriminaciji.
    «Ne» politici žrtvenog jarca.
  • «Da» dostojanstvu.
  • «Da» pravima.
  • «Da» solidarnosti.

 

Jer na kraju je vrlo jednostavno:

Ili zajedno idemo naprijed – ili gubimo podijeljeni.