Već više od deset godina Christine Michel se u sindikatu Unia zalaže za sigurnost na radu i zaštitu zdravlja. U stručnim komisijama, kroz rješenja po granama ukljućujući i programe stručnog usavršavanja, angažira se na prevenciji, zaštiti od profesionalnih bolesti te protiv sve većeg stresa na radnom mjestu. U intervjuu govori o odgovornosti, nedostacima u prevenciji i o tome zašto zdravi uslovi rada nisu privilegija, već pravo.
Kod upita upućenih sindikatu Unia često se radi o nesigurnim radnim uslovima koje mnogi zaposleni dobro poznaju: nedostatak ili loša zaštitna oprema, opasne mašine, rad pod vremenskim pritiskom ili bez odgovarajuće obuke. U svom svakodnevnom radu posebno vodim računa da se ne zapostave ni teme zaštite zdravlja. Tu se prije svega radi o zaštiti od burnouta, od opasnih hemikalija te o poboljšanoj zaštiti trudnica.
Najveća slabost je što se sigurnost često ozbiljno shvata tek kada se nešto već dogodilo. Mnoge nesreće pritom bi se mogle spriječiti.Srećom, u posljednjih nekoliko godina uspjelo se dodatno smanjiti učestalost nesreća u mnogim granama.Ipak, izazov predstavlja prepoznavanje novih rizika, npr. rizika zbog klimatskih promjena, poput sve češćih toplinskih talasa. Ovdje zahtijevamo da se rad na otvorenom prekida kada temperatura dostigne 33 stepena.
Drugi izazov se tiče grana koje su manje vidljive, poput zdravstva i ugostiteljstva. To su djelatnosti u kojima radi mnogo žena i koje predstavljaju izazove kako fizički, tako i psihički. Ipak, one su manje uočljive jer se ne radi o spektakularnim nesrećama na radu. Upravo za sektor usluga zahtijevamo više sredstava za inspektorate rada, kako bi se pojačale i preventivne kampanje, ali i kontrole u tim oblastima.
Rizici se generalno potcjenjuju. Poslodavci moraju biti svjesni opasnosti kojima su njihovi zaposleni izloženi i pažljivo ih uputiti. U tome Švajcarska često zaostaje.
Također se potcjenjuje pravo zaposlenih na suodlučivanje. Zaposleni najbolje poznaju situaciju na terenu, ali njihova upozorenja se često ne uzimaju u obzir. Iz perspektive Unia-e jasno je: prevencija funkcioniše samo ako zaposleni mogu bez straha reći šta nije sigurno – i ako poslodavci ozbiljno shvate svoju odgovornost.
Tema azbesta me pratila sve ove godine. Kada sam započela svoj posao, upravo je osnovan Fond za naknadu štete za žrtve azbesta i njihove porodice. To je bio značajan korak naprijed, koji je ostvaren i zahvaljujući velikom angažmanu bivšeg ko-predsjednika Vasca Pedrine. Kroz Fond za naknadu štete posebno oni koji nisu imali osiguranje od nesreće dobivaju naknadu. Pored toga, fond pruža psihološku podršku svim pogođenim osobama. Nažalost, bolesti izazvane azbestom i dalje su aktuelne, posebno zbog velike talasne sanacije objekata. Iako je azbest zabranjen od 1990. godine, svi objekti izgrađeni prije 1990. mogu sadržavati azbest. U ovom području od ključnog je značaja da svi uključeni, a posebno pogođeni radnici, budu dobro informisani i pravilno upućeni. Prisutnost azbesta mora se uvijek utvrditi prije početka radova, a veći zahvati moraju uvijek izvoditi specijalizovane sanacijske firme.
Ova tema je našim članovima izuzetno važna. Stres, vremenski pritisak, ali i mobing na radnom mjestu su pitanja koja ih najviše pogađaju. Veliki izazov je u tome da poslodavci shvate da je prvenstveno riječ o tome da se posao bolje planira i organizuje te da su oni u tome odgovorni.
Zdravlje na radnom mjestu spada u ključne teme sindikata. Kada se za to zalažemo, zajedno sa našim članovima postižemo konkretna poboljšanja u svakodnevnom radu, koja se isplate. Zaposlenima poručujem: Imate prava – koristite ih! Niko ne bi smio dovoditi svoje zdravlje u opasnost zbog posla.