U svojoj knjizi «Nova crno-bijela domovina»*, peruanska novinarka Rosa Amelia Fierro intervjuiše migrante iz Latinske Amerike koji žive u Švajcarskoj. Oni pričaju o svojim životima u zemljama iz kojih potiču, a time i o novijoj istoriji svog kontinenta, objašnjavaju svoje razloge za migraciju, razmišljaju o svojim procesima integracije, i predstavljaju svoje viđenje švajcarskog društva. Horizonte je razgovarao s autorkom.
Rosa, šta Vas je navelo na to da napišete ovu knjigu?
Migranti iz Latinske Amerike se ne pojavljuju u novinskim naslovima, a u statistici se javljaju pod opštom oznakom “Amerika”. Međutim, 32.165 osoba iz ove regije je dobilo državljanstvo u periodu između 1981. i 2021. godine. Veći dio tih osoba čine žene (20.143 žene i 12.022 muškarca).
Ipak, u ova knjiga ne govori o statistici. Moj cilj je bio da ovu zajednicu predstavim bez filtera, bez predrasuda ili klišea. Smatrala sam da ću taj cilj najbolje ostvariti ako dam riječ njima samima. Intervjuisala sam 12 osoba, malu, ali veoma raznoliku grupu.
Intervjuisane osobe su u Švajcarsku došle kao već odrasle. Koje poteškoće su imale prilikom integracije na tržište rada?
Prvi problem je bio jezik. Većina je u Švajcarskoj morala učiti njemački, ali i razumjeti švajcarski njemački. Drugu poteškoću predstavljalo je to što su njihove diplome i iskustva tek djelimično priznavani, ili pak nikako. Ta diskvalifikacija i omalovažavanje stručnog kadra iz tzv. globalnog istoka svoje korijene ima u kolonijalizmu. Slučaj jedne ispitanice iz Ekvadora ovo potrvđuje: Njena diploma sa ekonomskog fakulteta i iskustvo na vodećoj poziciji u jednoj izdavačkoj kući nisu priznati uz obrazloženje da «dolazi iz trećeg svijeta». Savjetovalište za posao preporučilo joj je da prihvati radno mjesto čistačice u jednoj firmi. Kada je postala udovica, zaista je radila kao čistačica. Međutim, ona se nije predala, nego je nastavila s usavršavanjem, i danas, nakon što je sama odgajila troje djece, radi u bolnici, njeguje stare osobe, bavi se volonterskim radom i politički se angažuje. Znanja i sposobnosti koje je stekla u svojoj domovini uprkos svemu su bila ključna za to što je pronašla svoje mjesto na ovdašnjem tržištu rada. I švajcarske institucije i potencijalni poslodavci bi trebalo da budu otvoreniji i da ne omalovažavaju sposobnosti migranata unaprijed. Međutim, moram reći i da predrasude postaju nevažne u trenutku u kom je potražnja za radnom snagom velika. U zdravstvu, na primjer, radi sve više latinoameričkog stručnog kadra.
Gotovo sve intervjuisane osobe su “vjenčani migranti”. Postoji li razlika između vjenčanja sa Švajcarcem i Švajcarkinjom?
Da, ispitanici su naveli da su im prilikom dolaska u Švajcarsku već bili sređeni stan, zdravstveno osiguranje, pa čak i kurs njemačkog. U slučaju latinoameričkih žena koje su se udale za Švajcarce, bar u prvim godinama se živjelo u stilu tradicionalne porodice: žena ostaje kod kuće i brine se o djeci dok muž zarađuje za hljeb. U slučaju Latinoamerikanaca koji su se oženili Švajcarkinjom, žena je po pravilu ta koja hrani porodicu. Ti parovi su u nepovoljnijem položaju jer Švajcarkinje zarađuju manje od Švajcaraca, ali i dalje više nego migranti. Takva situacija dovodi do toga da mnogi latinoamerički muškarci na izvjesno vrijeme preuzmu ulogu nezaposlenog muža. U takvoj situaciji nedostaju sredstva za novi poslovni početak ili usavršavanje. U slučaju razvoda, oboje su u veoma nepovoljnoj situaciji.
* Knjigu je moguće kupiti u knjižarama LibRomania, Ibercultura i Buchhandlung zum Zytglogge.