Gotovo 50 godina je u Portugaliji vladala represivna diktatura pod premijerom Antóniom Salazarom. Revolucionarnom pokretu i progresivnom dijelu vojske je 25. aprila 1974. pošlo za rukom da sruši diktatora. Karanfilska revolucija je pokrenula demokratske procese u Portugaliji i dijelovima Afrike.
Šta je značila Karanfilska revolucija za portugalsko stanovništvo?
Karanfilska revolucija je značila kraj fašističke diktature; kraj političkih progona i hapšenja; kraj cenzurisanja časopisa, knjiga, muzike; iskazivanje sopstvenog mišljenja bez straha od represije; slobodne izbore. Žene nisu samo smjele da glasaju, već i da putuju, otvore račun u banci, pronađu posao, a da za to nisu prethodno morale dobiti dozvolu supruga.
Dakle, potpunu političku slobodu…
Karanfilska revolucija je omogućila i socijalnu modernizaciju države: investirano je u obrazovanje, kako bi se borili protiv nepismenosti i kako bi se svima omogućilo kvalitetno obrazovanje. Donijela je i javni zdravstveni sistem koji i dan danas cjelokupno stanovništvo liječi gotovo besplatno. Uvedene su minimalne plate, zaštita od otkaza, ali i sistem socijalnog osiguranja. Tako su zaposleni dobili zaštitu za vrijeme radnog vijeka, ali i penziju i naknadu za nezaposlene. Bio je to razvoj u socijalno pravednije i slobodnije društvo koje se u velikoj mjeri brine o stanovništvu.
Ti si tada imala 13 godina. Kakva su ti sjećanja na taj dan?
Tada sam živjela u Zimbabveu (tadašnjoj Rodeziji), zemlji u kojoj je vladao aparthejd, u kojoj je društvo bilo organizovano na osnovu rasističke hijerarhije. Revolucija u našoj porodici jeste bila tema, ali tek kasnije sam postala svjesna njenog značaja. 1976. godine sam se preselila u Portugaliju. Tamo nije bilo aparthejda kao u Zimbabveu.
Kako to misliš?
U Portugaliji sam vidjela kako ljudi, nezavisno od boje kože, idu u isti razred, voze se istim autobusom, idu u isti supermarket. Zbog toga je povratak u Portugaliju kada sam imala 15 godina bio važna lekcija o značaju slobode. Naučila sam koliko dominantna rasistička ideologija može da oblikuje svijest svih ljudi, do te mjere da gotovo niko ne dovodi u pitanje postojeći poredak i da je potrebna ogromna hrabrost da bi se tome usprotivilo. To je za mene definicija slobode: da moje sopstvene vrijednosti, način na koji ja razmišljam, nisu određeni vladajućom ideologijom, nego da sam ja ta koja ih je slobodno razvila i donijela odluke.
Portugalija je imala kolonije u Africi i Aziji. Koje posljedice je Karanfilska revolucija imala po njih?
Revolucija je ovim zemljama donijela kraj oslobodilačkih ratova, nezavisnost, i mogućnost da sami oblikuju sopstvenu državu. To je za te zemlje, u to vrijeme veoma siromašne, bio ogroman poduhvat, jer su infrastrukture bile veoma loše. Na primjer, jedva da je bilo ljekara, nije bilo univerziteta, stopa nepismenosti je bila visoka... Mnogo toga je moralo da se izgradi od nule. Jedva da je moguće zamisliti kolika snaga je za to bila potrebna. Da navedem samo jedan primjer: U borbi protiv nepismenosti školska nastava je često morala da se drži na daljinu, preko radija. Tako je moglo da se dopre do mnogo više ljudi, jer infrastruktura za to nije postojala. U takvim uslovima je veoma teško ostvariti autonomiju, i to je na ove ostavilo posljedice koje su i dan danas vidljive.
Što se tiče aktuelne situacije u Portugaliji i Evropi: prije proslave dobili smo uzbudljiv uvid u situaciju od mnogih svjedoka tadašnjeg vremena. Postalo je jasno da vlada zabrinutost zbog razvoja ekstremne desnice u Portugaliji. Ekstremno desničarska partija Chega je popularna i dobila je mnogo glasova čak i od Portulaca koji žive u inostranstvu. Zašto je to tako i može li kultura sjećanja, kao ova na Karanfilsku revoluciju, dovesti do toga da ljudi počnu kritički da posmatraju apsolutističke, konzervativne i autoritarne tendencije?
Udio mjesta u paralamenu koje ima ekstremno desničarska partija porastao je sa 5% na 18%, a u Švajcarskoj je za nju glasalo 33% birača. To znači da su mnogi portugalski migranti sa prebivalištem u Švajcarskoj glasali za ksenofobičnu partiju koja je protiv migranata. Sigurno je da su mnogi ljudi zaboravili vrijeme diktature i da ga danas uljepšavaju. Ono što može pomoći u podizanju svijesti o stvarnim događajima je da se ljudi toga bolje prisjete. Zbog toga moramo da jačamo kulturu sjećanja, ona je svjetionik za budućnost. Međutim, samo prisjećanje očito nije dovoljno, inače se ne bi događalo da se u mnogim zemljama sa diktatorskom prošlošću biraju takve političke opcije.
Šta onda mogu da učine progresivne struje?
Po mom mišljenju moramo biti blizu ljudima, posebno radnicima, ići tamo gdje se oni okupljaju. Slušati ih, razgovarati sa njima i pokazati da desnica i desničari ne nude rješenje za radnike i one najslabije među nama, već da samo žele da nam oslabe prava. Moramo biti sposobni da pokažemo da su sindikati i progresivne struje ti koji se zaista zalažu za prava svih. To znači da treba manje da se fokusiramo na desničare, a više na to što radimo, što nas odlikuje. Važno je i da se ove poruke intenzivno prenose putem društvenih medija. Oni su u toj sferi veoma dobro organizovani, a mi moramo da poradimo na tome.