Nacionalne demonstracije „Između nas nema granica“ održat će se 26. septembra 2026. godine na Bundesplatzu u Bernu. One okupljaju ljude sa i bez migrantskog iskustva, sindikate, udruženja i organizacije civilnog društva kako bi poslali snažnu poruku u znak podrške ljudskim pravima, solidarnosti i humanoj migracijskoj politici.
Uoči demonstracija, Cyprien Baba govori o tome zašto mu je učešće na njima lično važno.
Učešće na demonstracijama 26. septembra 2026. godine na Bundesplatzu u Bernu budi u meni novu nadu. Kada pratimo međunarodne vijesti, često smo ogorčeni zbog govora mržnje i rasističkih izjava, kao i zbog neljudskih prikaza kojima se ljudi migrantskog porijekla demoniziraju i predstavljaju kao prijetnja.
Posebno me raduje spoznaja da još uvijek postoje organizacije koje ostaju odlučne i borbene te šalju drugačiju poruku – organizacije koje u središte svojih ciljeva stavljaju poštovanje ljudskih prava i dostojanstvo svakog pojedinca.
Između najvažnijih zahtjeva migrantskog pokreta i sindikalne borbe za poboljšanje uslova rada i života postoji stvarna povezanost. Uzmimo, naprimjer, zahtjev za sigurnijim regulisanjem boravka migrantkinja i migranata, odnosno za dobijanjem stabilnih dozvola boravka kako bi se izbjegle administrativna nesigurnost i prekarnost.
U Švajcarskoj migrantkinje i migranti, zbog postojećeg sistema dozvola boravka, nisu svi administrativno ravnopravni. Kao primjer možemo navesti B-dozvolu za osobe koje imaju pravo na rad.
Za državljane Evropske unije i EFTA-e ova dozvola je u pravilu važeća pet godina i pod određenim uslovima može biti produžena. Za državljane trećih zemalja, odnosno zemalja izvan EU/EFTA-e, ona se često produžava svake godine i vezana je za stroge uslove, posebno za postojanje ugovora o radu.
Ovakva situacija za neke radnice i radnike migrantskog porijekla predstavlja prepreku za učlanjivanje u sindikat. Ti ljudi su često izloženi nepravdi ili proizvoljnim odlukama, ali se ne usuđuju zahtijevati svoja prava jer žele zadržati svoju dozvolu boravka kako bi mogli osigurati egzistenciju svoje porodice.
Druga važna tačka jeste borba protiv diskriminacije, posebno kada je riječ o pristupu tržištu rada. Zato se kao sindikat zalažemo i za priznavanje diploma stečenih u inostranstvu, kao i za veće političko učešće ljudi migrantskog porijekla.
Živim u Švajcarskoj već 17 godina. Imao sam priliku aktivno učestvovati u političkom životu svoje opštine, a angažovan sam i u sindikatu Unia. Kroz različite aktivnosti susrećem ljude najrazličitijeg porijekla i sa različitim stavovima i pogledima.
Kao osoba koja, kako volim reći, pripada „vidljivoj manjini“, mogu govoriti o tome kako se određene rasističke i ksenofobne izjave i ponašanja sve više smatraju normalnim i iznose bez ikakvih zadrški.
I sam sam doživio jednu posebno šokantnu situaciju. Prije nekoliko godina, oko 18 sati, jedan komšija je namjerno zatvorio dovod vode u našu stambenu zgradu, a da nas o tome nije obavijestio. Kada sam primijetio da u mom stanu više nema vode, otišao sam u podrum da ponovo otvorim ventil kako bi se moja kćerka mogla istuširati.
Nekoliko minuta kasnije neko je pozvonio na moja vrata. Kada sam otvorio, iznenadio sam se ugledavši ispred sebe dvojicu policajaca koje je pozvao taj komšija. Bez ikakvog pokušaja da sasluša moju stranu priče, jedan od policajaca počeo je vikati na mene i rekao: „Ovdje nismo u Africi.“
Prepuštam vašoj mašti da zamislite kakvu je zaprepaštenost i bol ova izjava izazvala kod cijele moje porodice.
Učešće na ovoj demonstraciji za mene predstavlja obavezu – obavezu da se i dalje zalažem za ljudska prava uopšte, a danas posebno za dostojanstvo ljudi migrantskog porijekla. To je također prilika da izrazim svoju solidarnost sa svima onima koji prolaze kroz teške periode i koji ponekad doživljavaju traumatične situacije.
Smatram da je od ključne važnosti da se švajcarska migracijska politika više humanizira, uz osiguravanje poštovanja dostojanstva i osnovnih prava migrantkinja i migranata, kao i tražiteljica i tražitelja azila.
Cyprien Baba, 1965. godište On je porijeklom iz Obale Slonovače. U maju 2009. godine došao je u Švajcarsku putem spajanja porodice, tačnije u opštinu Le Locle. Zbog svog političkog angažmana iz prošlosti, odmah se počeo aktivno angažovati i u radu različitih udruženja.
Od 2016. godine član je Opštinskog vijeća svoje opštine. Također je aktivan u sindikatu Unia, gdje obavlja funkciju kopredsjednika Komisije za migracije i člana Centralnog odbora sindikata Unia.